Jesmo li taoci naših davno donesenih odluka?
Ne možemo utjecati na okružje u kojem se rađamo i živimo. U užem smislu mislim na našu obitelj s kojom odrastamo a u širem na društvo općenito. Bilo bi idealno kada bi naši roditelji bili osvješteni u startu koji nas ne samo vole nego kojima bi glavni cilj bio omogućiti nam puni razvoj svih naših potencijala neometano, da nam pomgnu u otkrivanju svih talenata koji su duboko zakopani u nama, drugim riječima pomogli nam, shvatili i podržali da budemo jednostavno takvi kakvi jesmo.To bi značilo da smo prihvaćeni, poštovani baš takvi kakvi smo i u užem i širem smislu. Međutim, svi znamo da to baš i nije tako pa su tako neke od prvi riječi koje čujemo i koje nam često ostaju u podsvijesnom imprintu ‘‘ne može”, ”ne”, ”nemoj”...Naravno da priča ne staje na verbalnim prijetnjama budući da one rezultiraju s frustracijama koje nas prate ponekad i čitavog života ako se ne ponašamo sukladno s mišljenjima naših ”pretpostavljenih” (roditeljima, učiteljima, …) tako da mi u startu zatiremo svoja osjećanja. I tako u toj veoma nepravednoj borbi između nas i roditelja naravno da mi kao mali, slabi,nemoćni gubimo. Upravo u tim situacijama i trenucima naša odrastanja mnogi malen naprosto odustaju od pokušaja da naprave nešto po svome, tj. zadovolje svoju potrebu (npr. da zapjevaju, kažu nešto, odbiju jesto, itd.) a sve kako bi izbjegli frustraciju (”rekla sam ti da ne može”, ”umuknu glupane’‘!) a često i kazne (fizičke).
Što dijete može napraviti ? Donjeti odluku – ”hoću li ipak po svome i reagirati bez obzira na kaznu ili je možda bolje da ušutim i napravim kako mama kaže”?
Svi različito doživljavamo i reagiramo na neugodne emocije – netko će naprosto ”ugasiti” te osjećaje neugode dok netko uopće ni ne vjeruje tim osjećajima. Sve to na nesvjesnoj bazi s cilje ”preživljavanja” budući da nemamo na koga drgog da se oslonimo osim naših bližnjih a sve to s ciljem da izbjegnemo frustrirajuće situacje, odbacivanje i kazne.
Tu dolazimo do ključne teme koja je toliko važna da ju shvatimo i da vi kao roditelji ne ponavljate ono što su vama činili vaši . Vaši osjećaji, mišljenje i ponašanje kao ”sveto trojstvo” tj. nerazdvojna trijada i dio jedne velike cjeline – drugim riječima nas samih.
Zašto je to bitno ? Zato što način na koji doživljavamo svijet oko sebe i sukladno tome kakve odluke donosimo upravo ovisi o funkcioniranju tog ”svetog trojstva” – neskladno ili skladno a samim time i mi se ponašamo sukladno tom funkcioniranju.
Što to znači ? To znači da sve ono što osjećamo uvijek je sukladno našim mislima a potvrdu pronalazi u našem ponašanju. Ako se osjećamo cjelovito to znači da živimo u skladu sa ”svetim trojstvom” i obrnuto, jer točno znamo kako se osjećamo tj jesmo li u miru sami sa sobom ili ne dok se nesklad manifestira i iznutra i na van u našoj podjeljenosti, rascijepljenosti, najčešće nesvjesnoj. S jedne strane podjeljenosti izmežu naših osjećaja, a s druge našeg mišljenja i ponašanja. Tako da u slučaju nesklada osoba se prisiljava da radimo nešto što naprosto ne želimo jer nemamo nikakvu potrebu a ipak radimo i činimo to nešto (npr. radimo posao koji ne volimo, studiramo nešto što su nam drugi sugerirali jer oni znaju bolje, učenja da bi imali ”5.0” i zadovoljili roditelje, tj. da je OK i ”4.5”) zato što mislimo da se to mora jer je to neko rekao a ne zato što mi mislimo da to tako treba ili želimo, jer nas nitko nije ni pitao.
Nesklad se manifestira i kada smo inertni tj. iako želimo ili mislimo da nešto trebamo napraviti jer je to ok za nas (”baš sam maštala o tome da se prijavim na audiciju”), ipak ništa ne napravimo tj. ostanemo tapkajući na istom mjestu. Stoga želim naglasiti da puka želja nema nikakva značenja dokle god ne krenete u akciju ovako ostaje ”mrtvo slovo na papiru”. To je ta cjelina kojoj jedan dio uvijek nedostaje a kako smo napravili taj nametnuti rascijep u sebi i tako se odvojili od naših osjećaja sam gore opisala.
OK, i što sad sa tom informacijom? Molim vas da dobro razmislite o pročitanom i razmislite o tome, kako rezonira s vama i gdje se nalazite u priči – ta početak. Drugo, sigurno se ne trebate duriti ili krenuti s obranom i prebacivanjem prema roditeljima jer time samo pogiršavate situaciju, prije svega sebi. Jednostavno prihvatite stvari kakve jesu jer prošlost ne možete promijeniti ali možete promjeniti sada i ovaj trenutak i značenje koje pridajete svemu.Naše odluke u vezi svega što smo doživjeli (frutracije, prebacivanja, odbacivanja, kazne) donjeli smo u punoj emocija putnoj torbi ili teretu iz naša djetinjstva . U prvoj fazi je najbitnije osvijestiti sve te emocije koje nas muče i koje su naprosto utkane u naše ”ja” tako da su postale nesvjesne i automatske reakcije o kojima uopće ne razmišljamo nego ih činimo i ponavljamo po ”defaultu”.
Ako ih odlučite ikada osvjestiti, onda krenite u akciju tako da počnete raditi na sebi kako ne biste upali u zamku tj. postali taoci vaših davno donešenih odluka da bi se zaštitili, što doduše može biti opravdano dok ste bili mali i odrastali u takvom okružju, međutm, sada vas nitko ne sprječava da razbijete taj začarani krug u kojem se vrtite poput hrčka na kotaču jer vas naprosto ometa u zadovoljavanju svih vaših nezadovoljenih potreba, nekih koji ste možda nekada i započeli pa odustali,i nekih o kojima ste se usudili samo sanjati.
Prema tome, imate izbor da doneste odluku da budete osoba kakva ste oduvijek željeli postati i živite život sa nekom svrhom.
