To take children seriously is to value them for who they are right now rather than adults-in-the-making.
Alfie Kohn
Sretni i zdravi roditelji čine sretnu i zdravu djecu
Suosjećam s današnjom djecom – onom malom kao i onom velikom. Velika većina djece nažalost živi u destruktivnom emocionalnom stanju što za posljedicu ima to da su djeca tako mlada a tako umorna od svega i ničega – sve im je dosadno ili brzo dosadi, sve ih nervira, impuzivni su, stalno umorni, bjesni, ljuti. I roditelji i obrazovni dijelatnici (u javnim jednako kao i privatnim školama) osjećaju se kao ”kolateralane žrtve” jer žive u nekoj vječnoj borbi kako ”obuzdati” djecu, bolje se snalaziti i ”upravljati” ponašanjem djece jer su naravno svijesni da nešto ne valja a ne znaju što i kako činiti.
The best way to preserve a child’s vision is to let them see things their way rather than yours – Jacob Liberman
Neznanje je uzrok sve patnje
Što je uzrok takvom ponašanju djece? Kratko i jasno: Neznanje. Neznanje kako koristimo naš um i jezik tj. sve ”programe” koje smo ”skidali” od naših roditelja, škole, okružja, itd. va ta ograničavajuća uvjerenja i tuđe istine koje nam nisu služile na optimalan način nego proizvele loše kopije drugih. Iz svega toga proizlazi naravno stres i pritisci koja djeca osjećaju sa svih strana i od malih nogu – od toga kako se ponašati, što je dobro a što nije, o važnosti ocjena već od prvog razreda O.Š. i 5.0 prosjeka jer se ”nećeš moći upisati u gimnaziju” a poslije na faks, itd. Sve to djeca upijaju i totalno nesvjesno manifestiraju simptome u svojem ponašanju. Silno pate a patnju onda maskiraju bježeći od problema ”ubijajući” vrijeme igricama, shopinzima, društvenim mrežama, ovisnostima, itd. I onda se roditelji pitaju ”kako pod stresom? Imaju sve što žele! Njihovo je samo da slušaju, uče i donose doma petice.”
The more you teach / push those things that can be measured, the more kids will grow up feeling like they don’t measure up – Vince Gowmon
E pa u tome i jeste problem dragi roditelji jer je upravo to ”sve” glavni problem i izvor njihova stresa i općenito nezadovoljstva životom. Da, osigurali ste im sve ono materijalno i ni izbliza dovoljno od onoga što im uistinu treba za njihov zdrav i uravnotežen razvoj!
Naravno da je totalno neznanje u kojem mase žive uzrok tome dok neki od uzroka na površini mogu biti slijedeći :
-ponekad totalno rastrojeni roditelji koji žive u svom svijetu
-beskrajno sjedenje pred video igrama, zabava na smart uređajima
-sjedilački način života u zatvorenom prostoru
-neadekvatan san, neuravnotežena prehrana
-ograničena društvena interakcija – djeca više ne znau međusobno verbalno komunicirati jer stalno ”vise” na pametnim uređajima igrajući ”igrice” – što je dijagnosticirano i službeno u medicini kao nova vrsta ovisnosti
-roditelji ne postavljaju jasne granice odgovornosti
Sad vi meni recite, pa tko od vas ne bi bio pod stresom da ima takvo djetinjstvo? Biste li vi osobno bili dovoljno fokusirani, jasnih i čistih misli tj. emocionalno dostupni za učenje pod takvim uvjetima života?
Budite s vašom djecom ovdje i sada
Meni se čini kako je normalno, prirodno i uravnoteženo djetinjstvo ukradeno od naše djece na način da su ga zamijenili brojnim nadomjestcima koji ne samo da ničemu ne služe osim ”ubijanju vremena” (”jer ne znam što bih radio pa se igram na igricama”), nego imaju doista razoran učinak na psiho-mentalno stanje djece zato što dječji živčani sustav jednostavno nije dizajniran za takav”program.”
Kako ne prepoznajete da je ljutnja vašeg djeteta ili teenagera, osjećaj dosade, agresivnost, tjeskoba, impulzivnost, nepažnja, samo njihov krik vama kao roditeljima, školi, okružju? Da vam govore a vi ih ne čujete, ne vidite, ne osjećate: ”Ne mogu više! Mozak će mi ekspolodirati. Pomozi mi’‘!
Nemojte ignorirati ove simptome nego se zamislite što SADA, ne sutra ili tjedan dana –kad vam prođe gužva na poslu i sl.. Što sada možete učiniti za vaše djete jer se njihov SOS poziv ne smije ignorirati. Da su neki roditelji prepoznali i reagirali na vrijeme, manje bi bilo djece koja su izvršili suicide u dobi od 12-13.godina jer su ih kao virtualne igrice ”navele” na to.
I što sad? Tražimo li rješenja na pravim mjestima? Ne baš jer idemo iz krajnosti u krajnost i samo pogoršavamo već akutno stanje.
Posao svih obrazovnih djelatnika postaje iznimno zahtjevan budući da sve više djece dolazi u školu s viškom neiskorištene fizičke i emocionalne energije pa jednostavno nisu ”dostupni” za slušanje i učenje poglavito u hrvatskim srednjim školama koje su takve kakve jesu, a nastavnici to ne prepoznaju, tj. ne razumiju. Naravno ogromne izazove predstavljaju i djeca s tzv. ADHD sindromom, sve više autistične djece, koja nikako ne mogu da ”kliknu”s užasno dosadnim školskim programima, nemotiviranim, ne-educiranim -u smislu emocionalne inteligencije, učiteljima i profesorima a mnogo je njih i s velikim deficitom empatije, pa kako bi onda mogli prepoznati emocije kod drugih kad ne znaju ni sa sobom upravljati.
Većini djece pa i onoj ”normalnoj” iz dosade i manjka motivacije, problem čak i najednostavniji zadatak – sjediti mirno na stolici. Iz dosade se počinju igrati kad nemaju s čim drugim cipelama dok se nastavnik dere ”prestani se igrati i vezivati cipele i slušaj što ti govorim!”
Svaka čast svim onim obrazovnim djelatnicima u školama koji se trude učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi makar malo ublažili situaciju i nadoknadili deficite ravnoteže i harmonije koja djeca ne dobijaju kod kuće. Možda bi škole umjesto sjedenja na drvenim i neudobnim stolicama trebale razmisliti o nekim alternativnim rješenjima, primjerice da dopusti kretanje učenika po učioni (naravno ne i za vrijeme provjera znanja), ili da sjede na loptama stolicama, ili stolicama na točkove. Nemam pojma. Pročitala sam da u nekim nordijski zemljama djeca sjede na pokretnim stolicama pa se manje osjećaju ukočeno i imaju bolju koncentraciju.
Šalu na stranu ovo sa stolicama, iako…? Bi li to pomoglo? Naravno da ne bi jer ukoliko djete već dolazi na nastavu u stanju totalne inercije i energetskog deficita zbog manjka tjeslesne aktivnosti, provodeći sate i sate sjedeći doma, ili učeći, ili igrajući igrice ispred komjutora, tableta, PC-a, itd….idu spavati poslije ponoći, ujutro ili ne jedu ništa ili neki bezvrijedan nutritivan obrok jer se ”nema vremena’‘ kuhati ili pripremiti ”pametan doručak,”onda neće biti od koristi ni čarobne stolice.
Budite vlastiti režiser vaša života i naučite to isto i vašu djecu
OK, što predlažeš kao rješenje?
Prije svega osvijestiti da najveću odgovornost nose roditelji, ne škola. Roditelji trebaju preuzeti odgovornost u odgoju svoje djece umjesto da okrivljuju samo i isključivo škole i obrazovni sustav. Sustav je takav kakav jeste a svatko od nas može dati neki svoj doprinos da učinimo život djeci lakši i podnošljiviji, na način da u kući budemo svojoj djeci uvijek bezrezervna podrška u svemu.
It is the supreme art of the teacher to awaken joy in creative expression and knowledge – Albert Einstein
Iluzorna su očekivanja da djeca funkcioniraju ”normalno” u školi a da su zakinuta doma svim ovim spomenutim. Istraživanja pokazuju da je dječji živčani sustav van svake forme do te mjere da nikakve vatrogasne mjere neće dugoročno riješiti njihove probleme. Stoga, odgovorno ponašanje roditelja i pedaoga znači osigurati djeci ono što im doista treba a ne samo ono što oni misle da žele (stvari) te im omogućimo koliko toliko sretno i zdravo djetinjstvo u ovim pomalo čudnim vremenima.
Na koji način? Želim s vama podijeliti korisne savjete iz osobna iskustva roditeljstva te promatrajući i analizirajući postupke drugih roditelja proteklih 17 godina – sve je vrlo lako izvedivo:
1. Oprezno sa svim što je online: Držite podalje sve mobilne aparate pred spavanje – makar dva sata prije da im bilo što što vide ili pročitaju ne bude distraktor prije spavanja.
2. Iznenadite djecu izjutra nekom porukicom na papiru ili je sakrijte u školsku torbu, izvedite ih na večeru ili još bolje, skuhajte im ručak ili večeru umjeso cateringa i razorne fast food hrane, večerajte zajedno, igrajte se, zezajte, pričajte i vi ih pozorno slušajte, pitajte ih što su učili u školi, potaknite razgovor na neku školsku temu, gledajte zajedno TV ako baš morate, utakmice, …
3. Potaknite ih na kretanje i tjelesne aktivnosti vani po mogućnosti – vježbajte zajedno, vozite bicikl, planinarite, plešite, odite na plivanje 2x tjedno,….sve što je u prirodi to je bolje. Ona će vas i vašu djecu osnažiti. Drugim riječima, stavite kao ”must” u njihov kalendar svakodnevne tjelesne aktvnosti makar pola sata, ne vozite ih autom u školu i šopinge – idite pješke i pola javnim prijevozom – pola pješice, naučite ih da oni odu u nabavu nekih osnovnih namirnica ili plaćanja računa …naravno sve ovisno o dobi djeteta/teenagera.
4. Potrudite se da eliminirate ili umanjite njihov osjećaj dosade – ”programirajte” ih na program smirenosti, fokusa i koncentracije: to znači primjerice da vrlo lako možete izbjegavati korištenje tehnologije tijekom jedenja, vožnje u autu, dok ste u restoranu, šopinzima…
5. Naučite ih kratkim meditacijama da ”isprazne” misli – svaki dan po 5′ (u sjedećem ili ležečem položaju i naprosto ne razmišljaju o ničemu ili ako baš ne mogu o ničemu onda o onome što ih veseli i što vole). To su navike koje se stvaraju dok su djeca još mala iako nikad nije kasno !
6. Naučite ih ili se dogovorite s njima kad im je dosadno što mogu napraviti u tom trenutku – možda nešto korisno u kući – pospremiti ili cure da peglaju, ..bio kakva fizička aktvnost koja će im odvratiti misli od osjećaja ”kako mi je dosadno” i brže bolje uzima se neki od ”pametnih” uređaja kao ”lijek” za dosadu i ispraznost dostupna u svakom trenutku! Također je bitno ustaliti im navike oko odlaska na spavanje – da, i onim malo starijim teenagerima i naravno bez mobitela u sobi za spavanje.
7. Za kraj sam ostavila ono najvažnije – učite djecu odgovornostima, dužnostima obvezama odmalena jer poslije je kasno!
To znači da ih trebate uključiti u svakodnevne poslove, kao što su spremanje sobe, kreveta knjiga, postavljanje stola prije jela, usisavanje, iznošenje smeća, pomoć pri kuhanju ….budite kreativni!
Ni slučajno ne pišite za njih zadaće, lektire, prezentacije, ne spremajte im školske torbe, odjeću, doručak…to sve oni mogu i sami (oni malo veći) ako se ustanu 10-15′ prije škole. Drugim riječima, naučite ih vi svim vještinama koje će im služiti u životu umjesto da vi to činite za njih i zapamtite ono navažnije – vaša djeca stvaraju sliku o sebi onih koji su stalno u njihovoj blizini.Oni modeliraju naš način ophođenja, ponašanja,način govora, sve. Zapamtite jednom i zauvijek da su vaša djeca vaše ogledalo. Znam da to mnogi mrz čuti jer ne vole vidjeti to što vide u svom dijetetu.
Ukoliko imate za cilj odgojiti sretna, zadovoljna, odgovorna i uspješna mala-velika čovjeka koji će postati ona najbolja verzija sebe, onda dragi moji, prvo vi naučite kako to postati da bi mogli biti primjer vašoj djeci.
Normalno je da svi mi u životu prolazimo kroz dosta izazova i griješimo, međutim, pozitivno je ako i učimo iz vlastitih grešaka i ne ponavljamo ih uporno i tvrdoglavo jer to čine glupi ljudi. Uostalom cilj pozitivne transformacije i jeste da shvatimo da nema potrebe trčati za savršenstvom i perfekcionizmom nego se konstantno usavršavati i rasti u spoznaji sami sa sobom i prihvačajući sebe. Sve je to proces koji nas prate do kraja života. Stoga, posvetite kvalitetno provedeno vrijeme s vašom djecom, razgovarajte s njima u čemu su najbolji, u čemu uživaju i pomozite im da postanu najbolja vezija sebe umjesto loše i jadne kopije drugih. Neka modeliraju od najboljih. Od vas kao roditelja za početak. Ako ne znate kako, potražite pomoć.
Ne mogu dovoljno naglasiti to da kako bi mogli učinkovito provesti kućne ”reforme”, morate početi prvo od sebe. Morate početi upoznavati sami sebe, raditi na sebi i mijenjati sebe kako bi mogli biti od koristi drugima tj. onima koji vas najviše trebaju u životu – vašoj djeci !
Sretno vama id na ovom putovanju!
Happy and healthy parent = Happy and healthy children
A child is not a vase to be filled, but a fire to be lit – Francois Rabelais
