Budući da su ljudi ponekad zbunjeni značenjem riječi ‘samopouzdanje’ koja većini predstavlja razliku između sreće/tuge, zadovoljstva/nezadovoljstva, uspjeha/neuspjeha, a s kojom se toliko susrećemo u životu poglavito mladi, želim podjijeliti s vama par informacija i uvida na tu temu.
Što je to u vezi naša sampouzdanja što je za nas toliko bitno? Prvo, kada razdvojimo riječ na dvije – ‘samo‘ i ‘pouzdanje‘ u smislu neka povjerenja, sigurno dolazimo do neka zaključka što bi ta imenica trebala značiti. Možda ‘siguran u sebe’, zar ne?
Zanimljivo da većina percipira samopouzdanje kao nešto cijelovito u odnosu na sebe i svoj život dok sve druge stvari drže nekako parcijalnim. Neke osobe iz mojega okružja kada pričamo, razgovaraju o nekim dijelićima života kao da su izuzeti iz životne cijelovitosti – pričaju o problemima kao da su oni van konteksta njihove cijelovitosti, naravno, jer su nas tako učili da razmišljamo. Kako drukčije!? Ipak, samopouzdanje jeste parcijalno ili još preciznije to je nešto što je 100% kontekstualno. To znači da ako netko ima misli da nema dovoljno sampouzdanja on je pun tog istog samopuzdanja da nema sampouzdanja.
Sada se nameće ono suštinsko pitanje – na osnovu čega je osoba izvela zaključak da ga nema ?Istina, nedostatak samopouzdanja manifestira se na sve sfere života. Ali, kad vas netko pita da li znaš kako se guli jabuka tj. jeste li zabrinuti da ćete se namjerno porezati nožem? Naravno da nećete jer ste samopouzdani da znate kako se barata s nožem. Ista analogija vrijedi za sve druge stvari tj. vještine u životu koje odrađujemo po automatitmu bez da se propitkujemo da li ja to mogu, tj. jesam li sposoban to nešto napraviti.
Zapamtite da kada je samopouzdanje u pitanju i ono što ljudi etiketiraju kao nedostatak istoga – uvijek je kontekstualno.
Slijedite me? Dakle, ako ja pokušam nešto napraviti (npr. napraviti prezentaciju za posao, govor, napisati školski esej, novinski članak, itd. ) a nemam dovoljni niti znanja niti iskustva , i pokušam to opet dva-tri put i opet ne ide, i ja zaključim ”kako nemam dovoljno samopouzdanja” i da sam nesposobna, uopće se ne radi o manjku samopuzdanja, nego nedostatku znanja, vještine, vježbanja, ponavljanja, iskustva u tom nečemu što činite.
Želim reći da bi stekli sampouzdanje u nečemu (npr. nekoj vještini ili učenju strana jezika) treba nam iskustvo. A da bi stekli znanje treba sjesti i učiti. Da bi stekli iskustvo treba vježbati i ponavljati pa i sto puta ako treba da bi sami sebi demonstrirali da smo -vidi čuda, ipak sposobni to nešto napraviti, a ne da smo glupi ili nesposobni!
Dakle, samopouzdanje nije ništa drugo nego demostracija naših sposobnosti da neke operacije i radnje odradimo samostalno. Što više puta, to bolje, tj. imat ćemo više samopouzdanja.
E sad, nakon ova malo suhoparna uvoda, želim pojasniti gdje se taj manjak samopouzdanja manifestira budući da većina ljudi ima problem ne s viškom nego manjkom samopouzdanja – to su najjčešće neke socijalne situacije u kojima trebamo demonstrirati neko svoje znanje ili vještine na adekvatan način (ono, ”da se ne osramotimo”) na način da se zadovolji naša publika za koju to nešto radimo (profesor u školi, šef na poslu, glumac na pozornici,…) tj. da ispunimo njihova očekivanja da bi postigli neki rezultat (primjerice dobili odličnu ocjenu, aplauz,...) . Što se dešava u tim situacijama? Kada se čovjek ne pokaže ”adekvatan” ili što se ono kaže ”na visini zadatka”, jednom, dvaput…on sam sebi zalijepi etiketu ”Nemam ja samopouzdanja. Ne mogu ja to !”
Ljudi, to je i dalje NEZNANJE, LIJENOST i nedostatak ISKUSTVA, a ne manjak samopouzdanja. Pa sve te i slične situacije u kojim ste si sami govorili da nemate samopouzdanja zahtijevaju jednu stvar: sjedni, nauči, vježbaj koliko god je to potrebno dok ne dođete do savršenstva!
Slijedeća bitna stvar gdje griješimo prema sebi kad je u pitanju samopouzdanje je slijedeće – ako smo se već doveli u tu neku situaciju da eto nismo bili na razini neka zadatka pa se etiketirali kao netko s manjkom samopouzdanja, svoje osjećaje koji su pokrenuli demonstraciju strepnje, nesigurnosti, straha, mi umjesto da te osjećaje slobodno izrazimo i istresemo ih iz sebe, mi ih potisnemo u sebi svaki puta. Znači, svaki naredni pokušaj sadrži hrpu negativnih osjećanja koja se sama od sebe pokrenu činom novih pokušaja pa se ta ”negativna osjećanja” samo sve više pojačavaju i gomiljau na samu pomisao tog nečega što treba da napravite a koja izazove erupciju negativnih osjećanja koje se opet manifestiraju u našem u tjelu (pritisak, bol u trbuhu, teško gutanje, znojenje, ubrzano disanje...). Sve vam je poziv osobi ”ne, ja to ne želim. Nemoj me molim te ponovo uvaljivati u te situacije. Ne mogu ja to. Nemam samopouzdanja!”
Jedan od primjera učenja novih vještina je recimo skijanje. Znam iz vlastita iskustva. U početku mi je to bilo ‘wow, neću ja to nikada naučiti – Ne mogu….Učeći , padajući, dižući se ne jednom nego X puta i uporno vježbajući, nekon nekoliko odrađenih sati (ne jedan ili dva) s instruktorom, bila sam puna samopuzdanja i ponosna na sebe. Ista priča i s plivanjem, vježbama u teretani, vožnjom autom, učenjem matematike, itd.
Drugim riječima, dovoljno puta to nešto ponovljeno, rezuliralo je vlastitom sigurnošću i sigurnošću da to nešto možete.
Dakle, osim učenja i ponavljanja, bitno se riješavati onih potisnutih neugodnih osjećaja koje su se taložile možda godinama, tako da prazneći ta stara i zarobljena neugodna osjećanja oslobađate prostor onog trenutka kada počnete da učite te nove vještine koje vam služe. U toj ste fazi još uvijek u fazi neznanja. Kako bude raslo znanje koje ćete ubrzo i demonstrirarti kao vašu sposobnost da to nešto napravite samostalno, neće vam biti kraja. Samo na toj jednoj vježbi tj. vještini koju želite izbrusiti otvorit će vam se vrata vaših neograničenih potencijala koje imate i koji su nekada davno bili anestezirani, a da niste ni znali da ih imate.
P.S. Sada vas ništa ne spriječava da krenete u akciju i dokažete sebi koliko vrijedite
