Opet na online
I tako….samo što su se djeca naučila na nastavu u školama, većina ih prelazi na virtualne učionice u kojima se sve radi samo se ništa ne uči niti nauči buljeći 7-8 sati u ekran.
- Hoće li to smanjiti broj novozaraženih? Naravno da neće?
- Kakve posljedice od tih suludih mjera ostaju na mentalno zdravlje djece i mladih? Nesagledive.
- Ima li nekoga u ovoj državi osim roditelja tko je zabrinut za našu djecu? Čini se da nema. Djeca su prepuštena sami sebi. Nepovratno su izgubljene uzalud dvije školske godine. Ne samo da djeca nisu ništa naučila u te dvije šk.g. nego su se totalno unazadili i oštetili svoje mentalno zdravlje.
Na epidemiolozima svijet ostaje
Dragi epidemiolozi o kojima ovisi budućnost djece,zašto vas nije briga na djecu na kojima smo toliko puta čula da ”ostaje svijet na njima”? da li se vi ikada zapitate ova pitanja i je li vam savjest čista?
Okidač za ovaj post jeste slučaj prijatelja čije je dijete (gimnazijski maturant u ZG) po četvrti puta u 10-o dnevnoj izolaciji zajedno s čitavim razredom . Zašto? Zato što je samo 1 od uk.31 učenika navodno zaražen virusom. I tako,…isti recept – bez ikakva preispitivanja, djeca dobivaju poruku da da svi moraju u izolaciju. Po drugi, treći,četvrti puta…koga briga!
Ovo su toliko moronske i imbecilne mjere tih istih ljudi koji kroje svakodnevicu našoj djeci da je to van svake zdrave pameti. Svi u jedan koš. Who cares? Škola pere ruke jer kažu da mjere ne određuju oni, nego ih izriču epidemiolozi. I to je točno.
Plan B?
Škola kaže – ”što mi tu možemo? Obratite se epidemiolozima. OK, evo obraćam im se. Je li moguće da vi u tim svojim pametnim glavama niste došli do nekog novog rješenja u ovih godinu dana nego se držite ko pijan plota totalno zastarjelog protokola i uništavate mlade živote. Rješenja tj plana B naravno da ima. Ukatko, ako se pokaže da je jedan učenik pozitivan, onda se ne šalju svi ko magarci u kut, nego se organizira na račun države testiranje preostalih učenika da se utvrdi – tko mora u izolaciju a tko može nastaviti nastavu.
Test se opet može ponoviti 3 dana nakon prvog i to je to. Je li to problem? Nije, ali koristiti zastarjeli protokol je puno lakše, zar ne? Što bi se vi trudili oko škola i učenika. Što duže kriza potraje to je njima bolje. To nisam ja rekla nego sam svojim ušima čula neke djelatnike iz Štampara kako to izgovaraju – da nisu nikad prije imali više posla. Biznis cvijeta. Oni u stalnom medijskom fokusi i kud ćeš bolje.
Država bez odgovora kad je u pitanju mentalno stanje nacije
U međuvremenu opće a poglavito mentalno zdravlje djece i mladih se pogoršava i doista zabrinjava. Ima li država neki odgovor na to? Nema jer nema nikakvih prevencijskih niti intervencijskih mjera i strategija. Ono što je također neprihvatljivo u komunikaciji na relaciji stožera i škole jer to što se djeca i mladi spominju isključivo u krajnje negativnom i stigmatizacijskom kontekstu jer im se lijepi etiketa širitelja zaraze.
Da li vi epidemiolozi razumijete da škola i akademske institucije koje su na online programu zadnji godinu dana, nisu samo prostori za, kakva takva učenja, iako s totalno promašenim i zastarjelim programima, ali ok? Škole su i mjesta na kojima mladi zadovoljavaju razne druge itekako bitne razvojne socioemocionalne potrebe?
”Što mi tu možemo”?
Broj ljudi i samih mladih (+20) koji traže psihološku pomoć, iz dana u dan raste. Sve je veći broj djece sa simptomima tjeskobe i depresivnosti, koji su preplavljen osjećajima beznađa i besperspektivnosti, djece koja se samoozljeđuju, ne žele ići u školu jer ih je strah zaraze, puno je djece koja pokazuju strah od odlaska u školu,itd itd.
Ono što je meni najtužnije i alarm za zvona je činjenica da roditelji i djelatnici u obrazovnim institucijama ili ne znaju što da rade u takvim situacijama, ili ne prepoznaju vapaj i poziv u pomoć djece. Ili – sve to znaju a prave se kao da je sve ”novo normalno” i ”da će to sve proći samo od sebe”? Meni se čini da je ovo potonje u pitanju.
Tko će snositi posljedice za narušeno mentalno stanje mladih?
Pitam se samo kada ovo ludilo prođe a hoće prije ili kasnije, kakve će sve teške posljedice ostaviti na zdravlje svih nas i tko će odgovarati za to? Tko će ponovo podići iz mrtvih našu djecu i mlade? Tko će im tj je li uopće više moguće povratiti neku motivaciju za učenje i rad? Raditi na jačanju kognitivnih sposobnosti a ne ih konstantno i sistemski slabiti. Ima li kraja? Ima ali samo ako se roditelji bolje organiziraju i potrude da se totalno zastarjeli I štetni po zdravlje protokoli oko organizacije nastave zamjene novim obrascima koji bi koliko toliko imali veze sa zdravom sviješću i pameti. Ako ne učinite ništa, onda i vi dragi roditelji itekako svjesno sudjelujete u jednom kolektivnom ubojstvu zdrava razuma i mentalnom zdravlju vaše djece. Razmislite malo i probudite se iz sna.
