‘‘Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što sam odlučio postati.”
Carl Jung
Taoci politike
Vjerujem da ne samo u Hrvatskoj nego i drugim zemljama Europske unije, vlastrodršci i ”dizajneri” nastavna kurikuluma zadnjih deset godina (i više) bavili su se ”modusima operandi” i načinima kako revitalizirati i osuvremeniti školske i nastavne planove i programe kako bi adekvatno (što god to značilo) pripremmili buduće naraštaje za ”život poslije škole”. Pitam se da li se itko od sudionika u izradi hrvatska kurikuluma zapitao treba li možda uvesti neke nove predmet ili kompletno izmijeniti dosadašnje nastavne planove u smislu uvođenja predmeta ”kako razmišljati” tj. tzv. soft ili ”mekih” vještina kao i obavezna predmeta psihologije? Ne znam. Možda i jeste, ali barem ja nisam ništa čula o tome, tj. vidim da se nastavni program nije mijenjao zadnjih desetljeća u tom smislu.
Kako pripremiti djecu na život poslije škole?
Tzv. ”meke” vještine i dalje su ne-akademske vještine pri tom zaboravljajući ili možda ignorirajuči da su upravo te vještine u kombinaciji s tzv. ”hard” vještinama, od ključne važnosti za buduće karijere mladih a što se naravno odražava na kvalitetu njihova života. Sreći.
Mladi ulaze totalno nekompetentni u smislu tih vještina na tržište rada i zapravo se sami moraju pobrinuti da iha uče po raznim i skupim edukacijama kako bi bili konkurentnij na tržištu rada i znali se nositi sa sobom, raznim životnim situacijama i izazovima na privatno-poslovnom planu. Tu prije svega mislim na društvene emocionalne vještine, sposobnost primjene onoga što su naučili u školi u stvarnim situacijama, vještine rješavanja problema, vještine kritičkog razmišljanja, sposobnost gledanja problema ili problema iz različitih perspektiva, upravljanje vremenom, upravljanje promjenama, riješavanje problema, timski rad, itd.
Svi se slažemo da učenici i studenti trebaju obrazovanje koje će ih pripremiti za fakultet i njihove buduće karijere. Iako solidna baza znanja ili bolje rečeno podataka, napredne razine matematike koje se uče u hrvatskim gimnazijama sigurno neće štetiti, ipak ostaje činjenica da i dalje postoji ogroman jaz između znanja tj sadržaja i primjene u životu svih tih silnih znanja na koje ukazuju i poslodavci i Europska unija kad je u pitanju konkurentnost na tržištu rada. Nema konkretnih vještina. Vještina koje s pravom nazivaju ključnim vještinama, osnovnim vještinama, ključnim kompetencijama ili vještinama koje će pomoći mladima da pronađu posao u struci, jer se traže tj. primjenjuju u različitim poslovima i životnim situacijama.
Što traže poslodavci ?
Ljudi razvijaju ”meke” vještine kroz socijalizaciju, učenje vrijednosti, stavova i djelovanja kroz interakcije s drugima. Budući da su socijalizacija i izgradnja odnosa kritični dio života mladih adolescenata, srednja škola već od I. razreda pravo je mjesto za uključivanje razvoja tih vještina. Dodavanjem ovog elementa u nastavne planove, sustav bi kvalitetnije pripremio srednjoškolce ili za njihovo buduće akademsko školovanje ili odlazak na tržište rada.
Kompetencije zaposlenika koje poslodavci redovito traže su baš te ”meke” vještine koje su iznimno bitne za i u poslovanju, dok se u njihovoj primjeni tj. upotrebi kriju ogromni potencijal za rast i osobni razvoj nečije profesionalne karijere. Poslodavci redovito traže te vještine u opisima radnih mjesta jer ih je moguće prilagoditi velikom broju zanimanja. Vještine o kojima pišem su znanja potrebna za obavljanje nekog posla, a potonje podrazumijevaju međuljudske odnose.
”Meke” vještine podrazumjevaju skup karakternih, socijalnih te jezičnih ili govornih vještina dakle sve ono što odlikuje vaš odnos s ljudima. Slične su emocijama i sposobnostima ljudi da ‘čitaju’ druge. Dobra je vijest da se mogu naučiti jer bez njih nema ni mogućnosti za uspjeh u vašoj osobnoj i profesionalnoj karijeri.
Prema tome, razvijanje i poticanje odgovornosti od ”malih nogu”, integriteta, komunikacijaske vještine, osjetilna oštrina, fleksibilnost, neke su od ključnih vještina bez koje će uskoro -ako već nije, biti nezamislivo uspješno plivati u poslovnom svijetu ali isto tako i uspješno balansirati između privatna i poslovna života – jer život nije samo posao.
Psihologija – ”upoznaj samog sebe”!
Osim ”mekih” vještina na koje sam željela skrenuti vašu pozornost, druga jednako bitna stvar na koju želim ukazati jeste nužnost uvođenja psihologije kao nastavna predmeta u sve srednje škole i to tjekom čitava četverogodišnja obrazovanja u svim srednjim školama a ne samo nekim (”elitnim”!) koji uključuje mizernih 35 sati kro dvije tj. 70 nastavnih sati kroz jednu godinu i to naravno teorije (što drugo!) i štrebanja da se to sve nauči. Praktični rad? Nula bodova. I koja onda korist i od tih 35 sati ako nema nikakve prakse da učenici znaju primjeniti to što su naučili?
Što ako bi se u školi učio Meta model ili vrijednost razumijevanja osobnih vrijednosti, ili kako postaviti ciljeve i osmišljavati strategije koje dovode do ishoda, itd. Itd. Umjesto učenja povijesti psiholgije. Ne bi li bilo korisnije naučiti ih vještinama ”što ja želim raditi u životu, što znači biti dobar prijatelj, kakva osoba želim postati, kako uspješno komunicirati, kako oblikovati dobre ishode, upravljati vremenom, kontrolirati svoje emocije ….
Svi mi zapravo svakodnevno koristimo psihologiju, u razgovorima, prepirkama, svađama, discipliniranju a da je većina ljudi zapravo potpuno nesvjesna da upravo psihologija, ZNANOST stoji iza svega toga i naravno svih vaših odluka koje donsite na dnevnoj bazi.
Toliko je bitno da razumijemo kako naš um funkcionira i kako nam može biti najbolji saveznik umjesto najljuća neprijatelja u svakodnevnom životu a o svemu tome nas uči prekrasna znanost zvana psihologija. Neki neće razumjeti što pišem i što to znači, ali ako vam kažem da sve počinje i završava s ljudskim umom tj. našim razumijevanjem ili najčešće nerazumijevanjem, onda nisam ništa napravila. O tome sam već pisala u prethodnim postovima koje možete pročitati na ovom blogu.
No, kako i na koji način psihologija može pomoći učenicima i studentima psihologije?
Četverogodišnje ”pametno” učenje psihologije može pomoći đacima i studentima u :
- izgradnji njihovih odnosa sa samim sobom i s drugima;
- naučiti ih kako mozak radi, kako ljudi misle, uče,motiviraju se,obrađuju informacije;
- kako ljudi komuniciraju i na koje se sve načine mogu ograničavati ako ne znaju kako razmišljati;
- pomoći im ostvariti tj osvijestiti sve svoje potencijale koje imaju razvijajući moć pozitivna utjecaja na vlastita raspoloženja i stanja svijesti;
- pomoći im u izgradnji samopouzdanja, itd. itd.
Mogla bih nastaviti pisati stranice i stranice na tu temu.
Pitanje je samo zašto nema psihologije?
Danas je sve psihologija, od marketinga, propagande, itd. S druge strane, predmet psihologija koji sadrži sve važne faktore koji utiču na svjesnu i nesvjesnu komponentu našeg uma totalno je na marginama.
Djeca uče tešku povijest, kemiju, matematku a koliko njih će uopće koristiti to znanje u toku života? Da, naravno da su VJEŠTINE iz informatičke i digitalne pismenoste bitne, ali oprostite, meni je puno bitnije da djeca znaju koristiti svoj um, da znaju kako kritički razmišljati, upravljati sobom da bi znali i mogli jednog dana upravljati drugima kao sposobni i kvalitetni, empatični menadžeri i lideri.
Nekima su puna usta ”naučiti mlade kritičkom razmišljanju” dok u isto vrijeme obrazovni sustavi uče djecu na način da naprosto nameću svoje sadržaje koje učenici trebaju naštrebati kao neki gotovi proizvod – proizvod koji uopće ne prolazi kroz nikakve filtre tog kritičkog razmišljanja.
Nameću se poželjni sustavi vrijednosti, što ”bi se ili ne bi trebalo”…ispiru se mozgovi sadržajima koje djeci neće služiti.
Informacije se uzimaju zdravo za gotovo bez prethodnog analiziranja istih a poglavito zauzimanja osobna stava učenika po pitanju sadržaja. Tako da učenici niti imaju vještine aktivna slušanja (tj. koncentracije jer im je dosadno), niti vještine postavljanja pitanja da dođu do eventualno alternativnih objašnjenja, niti znaju povezivati informacije a kamoli vrednovati neki sadržaj.
Na kraju, pitam se kao vjerovatno i većina vas dragi roditelji, da li je ikome stalo a poglavito obrazovnom sustavu do razvoja divergentnog mišljenja? Ili je, namjera nastaviti ”proizvodnju” već ukalupljenih mladih osoba u već postojeće obrasce mišljenja i ponašanja? Od osoba koje nisu nikome prijetnja.
Mislim da nam je svima dužnost i obveza i kao roditelji i časni pojedinci društva učiniti što je u našoj moći kako bi pomogli djeci da nauče na koji način koristiti sve svoje potencijale koje će staviti u ”pogon” kao naučene vještine koje će im koristiti u životu.
”Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do shvaćanja nas samih”. – Carl Jung
