Poremećaj koji se teško dijagnosticira
Čujem od sve više ljudi da već duži period vremena osjećaju manjak koncentracije, ono stalno im bježe misli, konstantan umor, nemogućnost opuštanja, poremećen san, i ničim izazvan mišićni bol. U posebnoj su rizičnoj grupi ljudi koji su preboljeli Covid19 s težom ili srednje teškom kliničkom slikom. Velika je vjerojatnost da se radi o psihičkom poremećaju po nazivom NEURASTENIJA.
Ovaj se poremećaj teško i često krivo dijagnosticira stoga jer se većina identičnih ili sličnih simptoma manifestira u drugim poremećajima, kao što su anksiozni i antidepresivi. U radu sa neurastenijom neophodno je iskustvo kako se ne bi postavila kriva dijagnoza, npr. anksioznost ili depresija i sukladno tome farmakoterapija. Znači, ako ju usporedimo s depresivnim poremećajam, kod neurastenije npr. nije prisutno depresivno raspoloženja, i mogućnost da se uživa u nekim aktivnostima. Kod anksioznosti je pak redoslijed simptoma drukčiji nego kod neurastenije – znači javljaju se prvo psihički simptomi straha i panike popraćeni tjelesnim simptomima. Kod neurastenije sve obrnuto. Znači prvo se javlja osjećaj iznemoglosti, slabosti i bolovi popraćeni psihičkim manifestacijama straha i neraspoloženja zbog nekog vašeg problema.
Poremećaj kao rezultat kroničnog emocionalnog stresa
U psihologiji i psihijatriji prevladava mišljenje da neurastenija nastaje zbog dugotrajnog i kroničnog emocionalnog stresa s kojim ličnost jednostavno nije u stanju da se adekvatno bori. Radi se o tome da su to zapravo unutarnji konflikti u kojima naš Ego troši prekomjernu mentalnu energiju za održavanje Ega. Kao rezultat, ostaje premalo energije za ostale psihičke funkcije ili za svakodnevne aktivnosti, pa one postaju izvor tegobe i bola.
Po kojim simptomima prepoznati poremećaj?
Ovaj se poremećaj najčešće manifestira na dva načina. Prvi je da osoba osjeća brzi umor nakon nekih mentalnih napora a što je obično popraćeno padom kognitivnih sposobnosti tj učinkovitosti u svakodnevnim poslovima. Drugi način se manifestira na način da klijent opisuje osjećaj tjelesne, čak i minimalnog radnog napora. Sve je popraćeno mišićnim bolom i nemogućnošću opuštanja.
U svakom slučaju, oba tipa neurastenije, popraćena su tjelesnim simptomima, kao što su tenzijske glavobolje, vrtoglavica, i jedno stanje opće nestabilnosti. Zatim osjećaj trnjenja u udovima, manjku apetita, kožnim problemima (svrbež), zatvor stolice.
Psihički je osoba također van balansa u smislu da su stalno zabrinuti zbog tog svoga stanja. Sve skupa se to reflektira na njihovo psihofizičko stanje smanjenih fizičkih i psihičkih sposobnosti, poremećaj spavanja (premalo ili previše), razdražljivost, nemogućnost radovanja, pad libida. Ne brinite ako vam takvo stanje par dana npr nakon preležane virusne infekcije ili visoke temperature. To je ok. Proći će i nije ništa zabrinjavajuće.
Tko je na udaru?
Ako me pitate tko je najviše izložen ovom poremećaju? Potencijalno, svatko od nas. Ipak, na meti su poglavito svi oni koji nisu razvili adekvatne psihičke mehanizme obrane (MO). U najširem smislu, MO su psihološki alati/mehanizmi pomoću kojih se osoba štiti od neugodnih osjećanja. Djeluju automatski i van svjesne kontrole. Dakle, ako ste razvili isključivo one ”primitivne” mehanizme obrane, a ne zrelije ili zrele koje vas mogu zaštititi da ne pregorite, zbog neznanja, u stresno-kriznim i frustrirajućim situacijama, previše ćete se ”trošiti”. Prije ili kasnije tj ako ništa ne poduzimate, vrlo je vjerovatno da stradate psihički od neke vrste neurotskog poremećaja. Na meti su i ljudi koji se zbog karijere ili straha za očuvanjem posla izlažu prekomjernom stresu na poslu. Sve u svemu, osoba jednostavno više nema one psihičke kondicije da izdrži napore koje je do tada podnosila.
Odakle započeti liječenje?
Netko ode i potraži pomoć a netko nastavi živjeti dokle totalno ne pukne i fizički i psihički. Problem je što se osoba s ovim poremećajem ne može instant izliječiti nekom ”običnom” terapijom i zapravo se vrtu u začaranom krugu odlazeći od jednog do drugog liječnika, koristi na svoju ruku antidepresive, anksiolitike, lijekove protiv bolova, itd. Što preostaje? Što možete učiniti? Prije svega treba otići kod liječnika i napraviti dijagnostičku obradu kako bi se eliminirao uzrok organskog porijekla. Znam da to sve skupa zahtjeva dosta vremena, energije, strpljenja i novaca. Ako u pozadini nema organskog uzroka, predlažem psihoterapiju, kao jedan kontinuirani i sistematizirani proces rada na sebi uz pomoć psihoterapeuta. Taj rad na sebi ne isključuje simptomatsku terapiju lijekovima koji djeluju na pojedine simptome, zato što utječu na tijek poremećaja.
Potraži pomoć na vrijeme. http://www.focusnow.eu
