Pandemija frustracija i osjećaja otuđenosti
U zadnje vrijeme javilo mi se nekoliko klijenata roditelja koji su zabrinuti za mentalno zdravlje svoje djece jer vele da provode previše vremena na digitalnim medijima, PC, općenito koristeći tzv pametne uređaje. Kažu da su se nekako ”uvukli”, malo pričaju, nezainteresirani su za neke stvari i akivnosti u kojima su prije uživali, itd. Dakle, svi ovi znaci mogl bi upućivati na anksioznost i depresiju. Pitala sam ih koliko je to previše u prosjeku i ostala šokirana kad sam čula 8 i više sati. OK, istina da je jedna od posljedica pandemije i novog normalnog da su ne samo djeca nego svi mi i svih dobnih skupina provodili previše vremena pred ekranima – televizijskom, kompjuterskim, PC, telefonima, itd.
On i Off line život
Neki su ljudi osvijestili preveliku ovisnost o tim medijima, poglavito roditelji. Najveći dio njih uopće nije jer smatraju da je to normalno i OK. Ono, novo normalno. Daleko od toga da je normalno. Nenormalno je. Sada kada se svijet otvara, dolazi proljeće, itd. trebali bi ozbiljno razmisliti i osvijestiti da se moramo ”isključiti” tj naučiti balansirati naš Off i On-line život. Prvenstveno bi među roditeljima trebalo dizati svijest o tome, jer su djeca i mladi ionako već dovoljno frustrirani, otuđeni, nezadovoljni a sve to itekako utječe na njihovo mentalno zdravlje. A ako nismo mentalno OK, to slabi i naš imunosni sustav.
Ovisnost ili kompulzivno ponašanje?
Dakle, sve je povezano. Radi se ne samo o ovisnosti o internetu, nego u nekoj početnoj fazi o kompulzivnom korištenju svih tih uređaja koji ”život znače” – s jedne strane ti pomažu, a s druge mogu biti okidač kompulzivnog korištenja/ponašanja koje vrlo lako klizne u ovisnost. Ovisnost je ipak teža kategorija koja zahtjeva liječenje, dok je kompulzivnost ipak nešto što bismo mogli prepoznati u sebi na vrijeme – ili sami ili uz pomoć nekoga, ili stručnu pomoć, i spasiti se na vrijeme, tj steći kontrolu i vlast nad takvim ponašanjem.
Što su videoigre prisutnije u našoj svakodnevici a jesu, i to, ne samo među djecom i mladima, nego i odraslim, sve je češći problem ovisnosti o njima.
Medijska pismenost
Stoga potičem sve roditelje i male i velike djece (ali i sve vas odrasle), da obrate pozornost na vrijeme. Jako je važno da roditelj i dijete razgovaraju i da ostvare jedan dublji dijalog kako bi roditelj mogao shvatiti interes i motive djeteta i procijeniti treba li neka intervencija. Nažalost, sve je manje osviještenih roditelja koji imaju vremena i strpljenja kvalitetno provoditi vrijeme s djecom. Bitno je da su tu petice, da je sve ok u školi, a što se dešava u pozadini i psihi, who cares? Što reći? Prvo treba pomoći takvim roditeljima.
Medijska pismenost zapravo je početni korak za neku promjenu, a znamo da promjene počinju s nama. Pravilo je isto ako smo osvijestili da imamo neki problem, znači prvo ga treba prepoznati da bismo mogli poduzeti potrebne korake tj započeli ga rješavati.
Što vi mislite i da li se prepoznajete u ovoj priči?
