Jeste li kreativno ili tragično ludi od svega?
Ovo kolektivno ludilo psihoze u kojem se svijet nalazi jedna je vrsta zapravo duhovne smrti, iako uvijek kažem kako psihoze imaju svoja dva pola: kreativni i tragični pol. U onom kreativnom, to se ludilo razriješava kreativnošću i stvaralaštvom jer što je čovjek kreativniji, i percepcija tj. doživljaj svijeta takve osobe je ”normalnija” za razliku od onog druga pola (tragičnog) u kojem psihotičan čovjek odluta u neki svoj svijet i naprosto više nije tu. Vrlo se lako može izgubiti. Nepovratno.
Nikome nije lako pa sam sigurna da svatko od nas ponekad zna skrenuti u to neko ludilo, poglavito u vremenima izazova koji su pred svima nama. Zatvori se u svo ormar, među svoja četiri zida i ne pušta svijetlost unutra. Jeste se zapitali u zadnje vrijeme – što je to što vi izvlačite iz sebe i iz vašeg ormara? Ono dobro, nazovimo to ‘‘kreativno” ludilo, ili ”loše”, dosadno ludilo koje te ubija?
Da počnem od ovog potonjeg budući da je većina ljudi inficirana ovim opasnim virusom ludila dosade u kojemu nema mjesta sublimaciji (lat. ‘sublimo’, što bi značilo ‘duhovno’ ili ‘uspon’ – drugim riječima u psihologiji bi to značilo preusmjeravanje energije, recimo one negativne (destruktivne) u pozitivnu (stvaralačku), pa ljudi muče i sebe i jedni druge. S druge strane pola je to kreativno ludilo u kojemu doduše ima pokoje oštećenje i napuklina ali ima više inteligencije,mudrosti i snage da se to ‘ludilo’ pretoči u neko dobro dijelo. Takvim ljudima drugi ne smetaju, tj oni nemaju potrebu da čiste sve pred sobom, zato jer imaju dovoljno ljubavi. Kada ljudi nemaju u sebi one istinske ljubavi, logično da ne mogu niti da transformiraju svu svoju negativnu energiju u onu pozitivnu a svi se više manje susrećemo s tom negativnom energijom samo što svako ima svoj mehanizam ”obrane” od nje tj. kanaliziraju na svoj način.
Problem je što ljudi ne shvaćaju da se ta akumulirana negativna energija ne gubi – nego se može:
a) potiskivati pa onda s vremenom izbija kao vulkan još snažnija i jača, toksičnija – ili
b) se transformira u nekom trenutku u pozitivnu energiju.
Svatko tko uspije da preotči tu negativnu u pozitivnu energiju, dugoročno je uspio i da podari smisao svome životu koji je toliko kratak.
Poznajete li se uopće?
Idimo k visinama a jedini ispravan put je put ljubavi – biti što više čovječnije, a što je moguće manje animalno biće, jer svi mi nosimo te polaritete u sebi. Stoga, proživi život u spoznaji, okreni se suštini a ne površini tako i da zaboraviš na bogatstvno svoje nutrine i koliko toga posjeduješ – koliko neiskorištenih darova i talenata. Okreni se sebi i zapitaj se kakav ćeš trag ostaviti jednoga dana iza sebe kada te više ne bude.
Kada počneš tako da razmišljaš promijenit će se i tvoj vrijednosni sustav. Sve drugo vodi u besciljnost, tugu, i žalost jer život toliko brzo prođe – da to može da bude i sutra a što ste ostavili iza sebe? Jeste li bili čovjek? Upoznaj sebe a ne gledaj glupe i površne stvari u formi raznih reality emisija, instant ”zvijezda” i tzv influencera.
Znate što mi je tragično? To da provedemo i čitav život sa sobom a da se uopće ne poznajemo. Da uopće nismo osvijestili niti upoznali sve svoje talente pa većina ljudi umre a da ništa o tome ne dozna. Umre u neznanju. Doduše, čovjek koji ne voli sebe ne moža da voli ni druge ljude jer mržnja dolazi iz neprihvaćanja sebe.
Prihvaćanje utilitarističke anglosaksonske etike -koja koju je Thomas Hobbs najbolje oslikao u svom Levijatanu prikazujući tragičnu slika čovjeka, koja je zatim spojena sa svijetonazorom velikog kapitala, u kojemu čovjek kao ljudsko biće postaje samo broj i potrošač, donjela nam je toliko zla iz koje se sada svi kolektivno koprcamo živeći u totaalnom neznanju i njegujući nagon smrti. Nadalje, utilitarizam je princip ”dobra” zamijenio s principom ”korisnog” a podrazumjeva se da ono što je dobro može da bude i korisno. Međutim, ”korisno” nikada ne može ići iznad ”dobra”. Vama može koristiti da prelazite preko leševa da bi ostvarili neki svoj cilje, na žalost, ovaav svjetonazor udružen s ekonomskim neoliberalizmom isključivo financijskih i potrošačkih društava, ušla je u naše društvo toliko duboko da sama racionalnost više nije dovoljna. Fali nam jako, jako, jako puno ljubavi.
Živimo u potrošačkom društvu u kojemu je Novac novi bog. Taj je bog postavio nova pravila igre koja sadrže jako malo ili ne sadrže više ništa etičko. Evo, opet sam skrenula s teme. Da se vratim i završim s ljubavlju kao najboljom, najučinkovitijom, najzdravijom i najjeftinijom zaštitom od svake bolesti poglavito one mentalne koja danas vreba sa svih strana ili već skuplja poput lešinara svoje žrtve. Zato – budimo ujedinjeni u savezu ljubavi.
